dom za usvajanje rijeci i slova

Nostalgicni leteci tanjir sa nepravilnim geometrijskim sarama nastalim usred tranzicije feudalizma u kapitalizam..

18.12.2014.

nejac..

Jutro. N. me Probudila, da me pozdravi pred njen odlazak u Bec. Mama i ona krecu autobusom u 11.30h i necu ih vidjeti narednih mjesec i vise. Vec sam pomalo tuzan. Gledam kroz prozor suncan dan, to mi na neki cudan nacin vraca osmijeh na lice i budi u meni golicljivu srecu. Pitam se, valjda razumno, do kada covjek moze da glumi srecu pred drugima i koje su granice razumjevanja i tolerancije? Da li ih konstantno pomjeramo kada god smo srecni zbog bitnih stvari, pa trpimo one nebitne? I zasto dopustamo da nam nebitne stvari zauzimaju mjesto u zivotu, pa nekad, eto, ne bude mjesta za one bitne, jer se osjecamo glupo i valjda toliko tolerantno da ne znamo nebitnim reci, „zao nam je, ovdje se sve prekida. „. Popodne se nalazim sa A. Klapamo lagano da posjetimo njegovu mamu koja je u bolnici, ja i dalje zagledan u sunce, a on pali cigaru i kaze mi: „Posle ove cigare prestajem da pusim, definitivno.“. Teta M. Je duze od godinu bolesna. Karcinom pluca, sa metastazom na mozgu. Ovdje doktori, cast izuzetcima, ponasaju se kao mi u djetinjstvu. Igramo se doktora. E bas tako. A mi, obicni gradjani, igramo se prosijaka, pa idemo od covjeka do covjeka, moleci za dobrovoljni prilog, kako bismo spasili nama veoma vrijedan zivot. Na korak smo od Turske i operacije koja nam garantuje njen oporavak. Na korak smo od bolnice i obojica smo skamenjeni , kao da nas je Meduza pogledala,pratimo, jos jedino zivim ocima scenu koja nam garantuje da nesto nije u redu. M. Odvlace nosilima na magnetnu rezonancu. Par zivota kasnije, kako se nama cinilo, doktorica T. Nam objasnjava da ona moze umrijeti svakog trenutka. Na putu do tamo. U magnetu. Ili nekog od narednih dana. Opet smo od kamena. Ali ne emotivno. Samo spolja. Unutar nas „veliki prasak“ je stavljen na ripit emocija. Trudim se da razgovor dalje ne slusam. Samo mrdam glavom. I ponekad kazem „da,da..“. Razmisljam o svim ljudima koji ce biti tuzni. Pa o onima koje tudja nesreca, tuga i bol uopste ne doticu. Tek onako ovlas. Kazu da kroz svaku patnju koju prodjemo, izadjemo jaci. Ne vjerujem im. Posle svake patnje sam bio samo slabiji. Ali nisam htio odustati. Otisao bih kuci posle neuspjeha i odbijanja. Isplakao se. I krenuo ponovo da kucam na druga vrata. Uce nas da posle teskog vremena uvijek naucimo neku lekciju. Izvucemo pouku. A ja nisam nista naucio osim da postoji potpuno novi osjecaj. Onaj kad si nemocan. Tu se granice ne mogu pomjerati kao kod tolerantnosti i razumjevanja. Ljubavi. Bola. Valjda je i to neka lekcija, a da ne mora nuzno biti poucna. Ne sjecam se kako smo stigli do klupica u dvoristu bolnice. Sjedimo, svako u svojoj tisini. Ja zagledan u sunce, a on pali svoju prvu cigaru od kako je prestao pusiti. Placemo obojica u sebi, a spolja kao djeca, igramo se ko ce duze izdrzati da ne zaplace. Drhtavim glasom mi govori: „Strah me brate. Strah me, da mozda postoji nesto sto smo mogli uraditi, a da nismo toga ni svjesni. „ Ja i dalje cutim. Pruza mi marku i opet mu glas treperi dok izgovara: „Dukat za tvoju rijec.“ Nasmijem se. Kazem mu da razmisljam o Hemonovoj prici i njegovoj patnji. Krijem misao da mi smeta sto je 18. Decembar , a sunce sija kao da proljece pocinje. Kao da se sve oko nas ponovo radja i sve je tako veselo, samo mi odumiremo i jos jedan zivot nama veoma drag, ali zastvarno. Ne znam kako da mu objasnim da sam jutros gledajuci u sunce bio srecan, a sada dok ga gledam sunce me boli. Ali, sta cu, valjda je tako sa svim stvarima koje su neophodne za zivot.

dom za usvajanje rijeci i slova
<< 12/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031