dom za usvajanje rijeci i slova

Nostalgicni leteci tanjir sa nepravilnim geometrijskim sarama nastalim usred tranzicije feudalizma u kapitalizam..

18.12.2014.

nejac..

Jutro. N. me Probudila, da me pozdravi pred njen odlazak u Bec. Mama i ona krecu autobusom u 11.30h i necu ih vidjeti narednih mjesec i vise. Vec sam pomalo tuzan. Gledam kroz prozor suncan dan, to mi na neki cudan nacin vraca osmijeh na lice i budi u meni golicljivu srecu. Pitam se, valjda razumno, do kada covjek moze da glumi srecu pred drugima i koje su granice razumjevanja i tolerancije? Da li ih konstantno pomjeramo kada god smo srecni zbog bitnih stvari, pa trpimo one nebitne? I zasto dopustamo da nam nebitne stvari zauzimaju mjesto u zivotu, pa nekad, eto, ne bude mjesta za one bitne, jer se osjecamo glupo i valjda toliko tolerantno da ne znamo nebitnim reci, „zao nam je, ovdje se sve prekida. „. Popodne se nalazim sa A. Klapamo lagano da posjetimo njegovu mamu koja je u bolnici, ja i dalje zagledan u sunce, a on pali cigaru i kaze mi: „Posle ove cigare prestajem da pusim, definitivno.“. Teta M. Je duze od godinu bolesna. Karcinom pluca, sa metastazom na mozgu. Ovdje doktori, cast izuzetcima, ponasaju se kao mi u djetinjstvu. Igramo se doktora. E bas tako. A mi, obicni gradjani, igramo se prosijaka, pa idemo od covjeka do covjeka, moleci za dobrovoljni prilog, kako bismo spasili nama veoma vrijedan zivot. Na korak smo od Turske i operacije koja nam garantuje njen oporavak. Na korak smo od bolnice i obojica smo skamenjeni , kao da nas je Meduza pogledala,pratimo, jos jedino zivim ocima scenu koja nam garantuje da nesto nije u redu. M. Odvlace nosilima na magnetnu rezonancu. Par zivota kasnije, kako se nama cinilo, doktorica T. Nam objasnjava da ona moze umrijeti svakog trenutka. Na putu do tamo. U magnetu. Ili nekog od narednih dana. Opet smo od kamena. Ali ne emotivno. Samo spolja. Unutar nas „veliki prasak“ je stavljen na ripit emocija. Trudim se da razgovor dalje ne slusam. Samo mrdam glavom. I ponekad kazem „da,da..“. Razmisljam o svim ljudima koji ce biti tuzni. Pa o onima koje tudja nesreca, tuga i bol uopste ne doticu. Tek onako ovlas. Kazu da kroz svaku patnju koju prodjemo, izadjemo jaci. Ne vjerujem im. Posle svake patnje sam bio samo slabiji. Ali nisam htio odustati. Otisao bih kuci posle neuspjeha i odbijanja. Isplakao se. I krenuo ponovo da kucam na druga vrata. Uce nas da posle teskog vremena uvijek naucimo neku lekciju. Izvucemo pouku. A ja nisam nista naucio osim da postoji potpuno novi osjecaj. Onaj kad si nemocan. Tu se granice ne mogu pomjerati kao kod tolerantnosti i razumjevanja. Ljubavi. Bola. Valjda je i to neka lekcija, a da ne mora nuzno biti poucna. Ne sjecam se kako smo stigli do klupica u dvoristu bolnice. Sjedimo, svako u svojoj tisini. Ja zagledan u sunce, a on pali svoju prvu cigaru od kako je prestao pusiti. Placemo obojica u sebi, a spolja kao djeca, igramo se ko ce duze izdrzati da ne zaplace. Drhtavim glasom mi govori: „Strah me brate. Strah me, da mozda postoji nesto sto smo mogli uraditi, a da nismo toga ni svjesni. „ Ja i dalje cutim. Pruza mi marku i opet mu glas treperi dok izgovara: „Dukat za tvoju rijec.“ Nasmijem se. Kazem mu da razmisljam o Hemonovoj prici i njegovoj patnji. Krijem misao da mi smeta sto je 18. Decembar , a sunce sija kao da proljece pocinje. Kao da se sve oko nas ponovo radja i sve je tako veselo, samo mi odumiremo i jos jedan zivot nama veoma drag, ali zastvarno. Ne znam kako da mu objasnim da sam jutros gledajuci u sunce bio srecan, a sada dok ga gledam sunce me boli. Ali, sta cu, valjda je tako sa svim stvarima koje su neophodne za zivot.

24.10.2014.

YUP!

Postoji nacelo koje je zapreka svakoj spoznaji, koje je neprobojno za sve argumente, a covjeka neizostavno zatvara u vjecito neznanje-to nacelo jeste prezir prije istrazivanja.

18.09.2014.

Welcome..

Dobro dosli. Cestitam. Odusevljen sam zbog toga sto ste uspjeli da dodjete. Znam da nije lako stici ovamo. Zapravo, pretpostavljam da je bilo i malo teze nego sto mislite.

Za pocetak, da biste sada bili ovdje, bilioni lebdecih atoma morali su nekako da se prikupe na slozen i neobican obvezujuci nacin da bi vas stvorili. To je tako specijalizovan i poseban aranzman da nikad ranije nije bio oproban i postojace samo jednom, ovaj put. Mnogo nastupajucih godina (nadamo se) te majusne cestice bespogovorno ce ucestvovati u svim tim milijardama umesnih, kooperativnih napora neophodnih da ostanete netaknuti i da iskusite krajnje prijatno, ali generalno potcjenjeno stanje poznato kao postojanje. Donekle je zagonetno zbog cega se atomi uopste gnjave time. Na atomskom novu, biti vi nije bogzna kako zahvalno iskustvo. I pored sve predane paznje koju vam ukazuju, vase atome zapravo nije briga za vas - stavise, oni nemaju pojma da uopste postojite. Ne znaju ni da oni postoje. Na kraju krajeva, to su bezumne cestice, koje same po sebi nisu cak ni zive. ( donekle je primamljiva pomisao na to da biste, ukoliko rastavite sebe pomocu pincete atom po atom, dobili hrpu fine atomske prasine koja nikad nije bila ziva, ali je nekada predstavljala vas). Ipak, nekako, tokom vaseg postojanja atomi ce reagovati na jedan jedini kruti impuls: da vas ocuvaju takvim kakvi ste.
Losa vijest je da su atomi nestalni  i da je vrijeme njihove odanosti kratko - bas kratko. Cak ni dug ljudski zivot ne traje duze od pukih 650.000 sati. A kada se ta oznaka pojavi na vidiku, ili tu negdje u blizini, vasi ce vas atomi iskljuciti iz nepoznatih razloga, a onda se nijemo rastati i otici da budu nesto drugo. I to vam je sto vam je.

Opet, mozete da se radujete sto se to uopste desava. Uopste uzevsi, koliko znamo, u vasioni se to ne desava. Ovo je krajnje neobicno zato sto su atomi koji se tako slobodno i druzeljubivo sjate da bi formirali ziva bica na zemli upravo isti oni atomi koji drugdje to odbijaju da urade. Sta god drugo mogao biti, na nivou hemije zivot je krajnje prozaican: ugljenik, kiseonik i azot, malcice kalcijuma, trunka sumpora, sve to blago zacinjeno drugim vrlo obicnim elementima - onim  koje mozete naci u svakoj obicnoj apoteci - i to je sve sto vam treba. Jedino po cemu su atomi koji cine vas posebni jeste upravo to sto cine Vas. 

17.09.2014.

Cinjenica Ica..

Cinjenica je ono sto se moze neupitno i nepobitno ustanoviti. Prilikom utvrdjivanja cinjenice nuzan je objektivan pristup, koji u nauci mora biti potkrijepljen egzaktnim dokazom.

Dok u filozofiji, nuzna je racionalna metoda, uz nepristrano preispitivanje, bez uplitanja vjerovanja. U utvrdjivanju cinjenica, ne smije se mijesati osobni stav ili bilo koja predrasuda. Zanima me kakve bi moje price bile kada bih postao cinjenicni pisac, transformator svijeta u rijec bez predumisljaja? Da ni na trenutak ne smijem posumnjati u tacnost podatka, da u potpunosti vjerujem izjavama naucnika, kao sto vjerujem hirurzima ili vodoinstalaterima i drugima koji posjeduju tajne informacije za privilegovane. Fizicar Leo Silard jednoj je saopstio svom prijatelju Hansu Beteu da razmislja o tome da vodi dnevnik : 'Nemam namjeru da ga objavim. Samo cu da zapisujem cinjenice kako bi Bog bio obavjesten." Zar mislis da bog ne zna cinjenice?", upitao je Bete. "Ne", uzvratio je Silard. "Zna on cinjenice. Samo ne zna ovu verziju cinjenica."


Znao sam da je ispravna ideja da ostavim blogg u zivotu, jer cu se vratiti kad tad na ovaj virtuelni dnevnik.
23.04.2013.

Mikaaa..

18.04.2013.

Why I Hate School But Love Education!

08.11.2012.

Dobri Will Hunting

"Nikad nisi bio izvan Bostona. da sam te pitao nesto o umjetnosti, dao bi mi iscrpno izvjesce procitano iz knjiga. Michelangelo, znas mnogo o njemu. Zivotno djelo, politicke aspiracije, on i papa, seksualnu orijentaciju, sva djela. Ali ne bi mi znao reci kako mirise u sikstinskoj kapeli, nikad nisi tamo stajao i gledao taj divan plafon. Vidio to. Kad bih te pitao za zene, dao bi mi popis najdrazih. Mozda si i sevio par puta, ali ne mozes mi reci kakav je osjecaj buditi se kraj zene i osjecati doista sretnim. Da te pitam o ratu, nabacao bi mi se Shakespeareom. "jos jednom u odbranu, prijatelji.", ali nisi bio ni blizu ratu. Nikad nisi drzao najboljeg prijatelja u krilu i gledao ga kako zadnjim dahom trazi tvoju pomoc. Da te pitam o ljubavi, citirao bi sonet. Ali nikad nisi gledao u zenu i bio potpuno ranjiv. Da ne znas nikoga tko je ravan njenim ocima. Kao da je bog spustio andjela na zemlju samo za tebe. Koja ce te spasiti pakla. Ne znas kako je to biti njen andjeo. Voljeti je. Proci sa njom sve. I rak. Ne znas kako je spavati u stolici 2 mjeseca u bolnici jer doktori vide u tvojim ocima da se vrijeme posjeta ne odnosi na tebe. Ne znas sto je pravi gubitak. To se dogadja samo kad nesto volis vise od sebe. Sumnjam da si ikad ikoga toliko volio."

28.10.2012.

Pomislih..

Uvijek sam mislio, da je u zivotu, najgori osjecaj provesti ga u samoci. Ali, nije. Najgori osjecaj je, zavrsiti pored nekoga, i osjecati se usamljeno.


Stariji postovi

dom za usvajanje rijeci i slova
<< 12/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031